Dijete od rođenja istražuje svijet i otkriva svoje mogućnosti. Igra na otvorenom djece i dječji razvoj uvijek su bili povezani. Dječja igrališta vrlo su bitna za razvoj motoričkih sposobnosti u svim razdobljima razvija djece.
Igra je primarni način učenja o sebi, drugima i okolini. Univerzalna je, svoj djeci poznata, instiktivna te bitan dio odrastanja i formiranja osobnosti. Djetinjstvo bez igre i druženja s prijateljima je nezamislivo.
Gdje je u međuvremenu nestala igra na otvorenom?
Skoro je iščeznula !!
Količina slobodnog vremena djece smanjila se za 7 sati tjedno od 1981.-1997. (Sandberg & Hofferth, 2001.), kao i za još dva sata tjedno od 1997.-2003. (Hofferth, 2009.). Nestrukturirane aktivnosti na otvorenom smanjile su se za 50% (Sandberg & Hofferth, 2001.; Lester & Russell, 2008.).
Zanimljiva je činjenica koju spominje Louv (2015.), kako se epidemija gojaznosti djece poklapa s najvećim porastom organiziranog dječjeg sporta!
Sportski programi očigledno nisu dovoljni. U zadnjih 30 godina pojava gojaznosti kod djece se gotovo utrostručila (CDC). Jako je puno tjelesnih i mentalnih posljedica koje su manje ili više povezane s akademskim pritiscima na djecu od najranijeg uzrasta, denaturiranjem djetinjstva -odnosno oduzimanjem mogućnosti igre i istraživanja u prirodnom okruženju, pretjeranom upotrebom tehnologije i sjedilačkim životom.
Christine Gross-Loh u svojoj knjizi „Roditeljstvo bez granica“ odlično opisuje važnost nestrukturirane igre. Ona navodi kako je slobodna igra u prirodi (na otvorenom) nezamjenjivi facilitator kognitivnog razvoja. Djeca izmišljanjem vlastitih igara i pravila kao i međusobnom interakcijom naročito utječu na samokontrolu – jedno od ključnih obilježja akademskog uspjeha.
Današnje američko petogodišnje dijete ima samokontrolu kao trogodišnje dijete iz 1940. godine (Principe, 2011.).
Slobodna igra može izgledati kao da dijete ne radi ništa značajno, ne postiže ništa što je mjerljivo ili što rezultira određenim ishodom, ali u tom procesu događaju se vrlo kompleksne radnje jer priroda sadrži elemente (igračke) nedefiniranih dijelova, ima „otvorene“ krajeve koje dijete može koristiti na mnoge načine te kombinirati s drugim nedefiniranim dijelovima pomoću mašte i kreativnosti. Tipični primjeri takvih elemenata su voda, drveće, cvijeće, trava, blato (Louv, 2015.). Mogao bi se napisati esej o svemu što će dijete naučiti iz igre s blatom; od mogućih tekstura korištenjem dodataka iz prirode, fizikalnih obilježja u odnosu na teksturu, korištenje kao mase za modeliranje i gradnju, korištenje kao projektila ispaljenog pomoću šibe, varijacije u daljini izbačaja u odnosu na dužinu štapa s kojeg se baca blato zbog promjene u kutnoj brzini. Dobar primjer mogućih igra na otvorenom je ovdje.
Kako još utječe igra na otvorenom na djecu pisat ćemo u daljnjem tekstu.
Na nama je da igru na otvorenom učinimo što zanimljivijom.
Literatura : Sandberg & Hofferth (2001), Lester & Russell (2008), Christine Gross-Loh „Roditeljstvo bez granica“
